Sua maesta
29.03.2011. (utorak)
Njezino lice blijedo kao krpa govorilo je vise od tisucu rijeci. Sama slika bila je zalosna, zastrasujuca. Njezino izmoreno tijelo borilo se svake minute da prezivi.
Ljudi su samo zalosno gledali u nju. Bili su bespomocni. Majka je lagano jecala. Sekunde su boljele. Odbrojavale su katastrofu.
Bolesnica je nesto mucala. Nerazumno i tiho. Osjecala se smrt. Hodala je sporo i polao. Nanosila bol kojom se poslije hranila. Isisavala je i zadnje tragove zivosti bolesnice. Radila je to sporo i bolno, sebi na korist.
Gotovo je. Bolesnicki aparat zvukom je to potvrdio. Majka vise nije jecala... Vristala je. Njezinu kcer Smrt je ponijela sa sobom. Smrt je posao dobro obavila. Ostat ce jos koju minutu nahranit se tudjom boli, a zatim krece u novu sobu. Na novi posao. Na novi objed. A njezini tragovi trajno ce ostati.
I vi cete je osjetiti. I vi cete je jednom upoznati.
